| Chapter 32 |
1 |
"Sluajte, nebesa, sad ću govoriti; čuj, zemljo, riječi usta mojih!
|
2 |
Nek' mi nauk dadi poput kie, kao rosa riječ nek' moja pada, kao kiica po mladoj zeleni, kao pljusak po travi velikoj!
|
3 |
Jer, Jahvino ću ime uznositi, a vi Boga naeg veličajte!
|
4 |
On je Stijena, djelo mu je savreno, jer pravi su svi njegovi putovi. Bog je on vjeran i bez zloće, pravedan je on i pravičan.
|
5 |
Oni mu se iznevjerie - nisu mu sinovi, već nakaze sinovske, porod izopačen i prepreden.
|
6 |
Tako li uzvraća Jahvi, narode glupi i bezumni! Nije li on Otac tvoj, Stvoritelj, koji te sazdao, po kom postoji?
|
7 |
Spomeni se dana pradavnih, promotri godine od narataja do narataja. Oca svoga pitaj, i poučit će te, pitaj starije, pa će ti kazati.
|
8 |
Kad je Vinji batinu dijelio narodima, kad je razmjetao sinove čovječje, odredi im međe po broju Bojih sinova:
|
9 |
tad Jahvu njegov narod zapade, Jakov bi njegova batina.
|
10 |
U zemlji stepskoj on ga je naao, u pustinjskoj jezivoj pustoi. Obujmio ga, gajio ga i čuvao k'o zjenu oka svoga.
|
11 |
Poput orla to bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila iri, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima.
|
12 |
Jahve sam njega je vodio, tuđeg boga s njim ne bijae.
|
13 |
Povede ga po visočjima zemlje, nahrani ga plodovima poljskim, dade mu meda iz pećine i ulja iz tvrde stijene;
|
14 |
kravljeg masla i ovčjeg mlijeka s pretilinom jaganjaca, ovnova baanskih i jaraca, sa salom itnih bubrega, i napoji ga pjenuavom krvlju grođa.
|
15 |
Jeo je Jakov i nasitio se, ugojio se Jeurun pa se uzritao. Udebljao si se, utovio, usalio. Odbacio je Boga koji ga stvori i prezreo Stijenu svog spasenja.
|
16 |
Tuđim bozima učinie ga ljubomornim, razjarie ga gnusobama.
|
17 |
rtvovahu zlodusima koji Bog nisu, bogovima kojih ne poznavahu prije, doljacima koji stigoe nedavno i koje oci njihovi ne tovahu.
|
18 |
Odnemaruje Stijenu to te na svijet dade, ne sjeća se vie Boga koji te rodi!
|
19 |
Vidje to Jahve i u gnjevu svojem odbaci sinove svoje i kćeri.
|
20 |
Lice ću im svoje sakriti, reče, i vidjet ću to će biti od njih. Jer izopačeno je to koljeno, sinovi u kojima vjernosti nema.
|
21 |
Nitavnim me bogom na ljubomor potakoe, razdraie me nitavilima svojim, i ja ću njih ljubomornim učinit', pukom nitavnim, razdrait ću ih glupim nekim narodom!
|
22 |
Da, moga gnjeva poar je usplamtio i gorjet će do dubina eolskih; prodrijet će zemlju i sve to ona rađa, saeći joj brda do temelja.
|
23 |
Nevolje na njih ću svaliti, na njih ću svoje istroiti strijele.
|
24 |
Od gladi će umirati, ognjica i poast njih će trovati. Poslat ću na njih zub zvjerinji i otrov zmija to prahom gmiu.
|
25 |
Vani će mač zatirati djecu, a strava će vladati unutra. Ginut će jednako momak i djevojka, dojenče i starac sjedokos.
|
26 |
Rekoh: U prah ću ih smrviti, zbrisati im spomen izmed ljudi.
|
27 |
Ali se bojah ruga dumanskoga: mogli bi im prevarit' se protivnici, pa da kau: 'Pobjeda je naa, nije to Jahvina izvela ruka.'
|
28 |
Jer narod je to neupućen, otroumlja u njih nema.
|
29 |
Da su mudri, već bi se i dosjetili, razabrali to ih očekuje.
|
30 |
Kako da jedan tisuću u bijeg nagna, i deset tisuća da dvojica gone, da ih Stijena njina nije prodala, da ih Jahve nije izručio?
|
31 |
Al' stijena im nije poput nae Stijene; osuđeni su nai neprijatelji.
|
32 |
Jer trs je njihov od sodomskog trsa i od vinograda gomorskih; grođe im je grođe otrovno, grozdovi im grozdovi gorčine;
|
33 |
njihovo je vino otrov zmijski, estok jed otrovnice ljute.
|
34 |
Al' nije li on u mene poput dragulja, zapečaćen u mojim riznicama?
|
35 |
Moja je odmazda i nagrada u vrijeme kad im noga posrne. Jer blizu je dan njihove propasti, udes njihov brzo im se blii!
|
36 |
(Pravdu će Jahve dati svome puku, saalit se nad slugama svojim.) Vidjet će da im gine snaga, da je i robu i slobodnu kraj.
|
37 |
Tad će reći: 'Ta gdje su bozi njihovi, gdje stijena kojom se zaklanjahu?
|
38 |
Oni to su jeli salo njihovih klanica i pili vino njihovih ljevanica?' Neka se dignu i neka vam pomognu, nek' vam budu zaklonite!
|
39 |
Vidite sada da ja, ja jesam, i da drugog Boga pored mene nema! Ja usmrćujem i oivljujem; ja udaram i iscjeljujem (i nitko se iz ruke moje ne izbavlja).
|
40 |
Da, svoju ruku ja diem prema nebu i kaem: Ne bio ja iv vječito
|
41 |
ako naotrivi mač svoj blistavi ne uzmem sud u svoje ruke da svojim odmazdim dumanima, da naplatim onima koji mene mrze.
|
42 |
Strijele svoje opojit ću krvlju i mač moj najest će se mesa, krvi ubijenih i zarobljenih, glava dumanskih vrhovnika.
|
43 |
Kličite, o nebesa, s njime, oboavajte ga, sinovi Boji! Kličite, puci, s njegovim narodom, uznosite snagu njegovu, poslanici Jahvini. Jer će krv slugu svojih osvetiti, istom mjerom vratit' dumanima, naplatit će od onih koji njega mrze, očistit' od grijeha zemlju svog naroda."
|
44 |
Dođe Mojsije s Jouom, sinom Nunovim, te izgovori u ui naroda riječi ove pjesme.
|
45 |
Kad Mojsije izgovori sve ove riječi svemu Izraelu,
|
46 |
reče im: "U srca svoja usadite sve riječi koje danas uzimam za svjedoka protiv vas; naredite sinovima svojim da ih dre vreći sve riječi ovoga Zakona.
|
47 |
TÓa nije to za vas prazna riječ jer ona je va ivot. Zbog ove riječi ivjet ćete dugo na zemlji koju ćete, preavi Jordan, zaposjesti."
|
48 |
Toga istog dana Jahve reče Mojsiju:
|
49 |
"Popni se na goru Nebo u Abarskom gorju - ono je u moapskoj zemlji nasuprot Jerihonu - pa pogledaj zemlju kanaansku to ću je dati u posjed Izraelcima.
|
50 |
Onda umri na gori na koju se uspne i pridrui se svojim precima kao to je i tvoj brat Aron, koji je umro na brdu Horu, bio pridruen svojima.
|
51 |
A to zato to ste mi se iznevjerili sred Izraelaca kod Meriba Kadea, kod voda u pustinji Sinu: niste očitovali moju svetost među Izraelcima.
|
52 |
Zato će samo izdaleka vidjeti onu zemlju, ali u nju neće ući - u zemlju koju dajem Izraelcima."
|