| Chapter 14 |
1 |
Čovjek koga je ena rodila kratka je vijeka i pun nevolja.
|
2 |
K'o cvijet je nikao i vene već, poput sjene bjei ne zastajuć'.
|
3 |
Na takva, zar, ti oči otvara i preda se na sud ga izvodi?
|
4 |
Tko će čisto izvuć' iz nečista? Nitko!
|
5 |
Pa kad su njegovi dani odbrojeni, kad mu broj mjeseci o tebi ovisi, kad mu granicu stavlja neprijelaznu,
|
6 |
skini s njega pogled da počinut' moe, poput najamnika da svoj dan uiva.
|
7 |
TÓa ni drvu nije nada sva propala, posječeno, ono opet prozeleni i mladice nove iz njega izbiju.
|
8 |
Ako mu korijen i ostari u zemlji, ako mu se panj i sasui u prahu,
|
9 |
oćutjevi vodu, ono će propupat' i pustiti grane kao stablo novo.
|
10 |
Al' kad čovjek umre, ostaje pokoen, kad smrtnik izdahne, gdje li je on tada?
|
11 |
Moe sva voda iz mora ispariti i presahnut' rijeke, isuit posvema',
|
12 |
al' čovjek kad legne, ne ustaje vie, dok nebesa bude, neće se podići, od sna se svojega probuditi neće.
|
13 |
O, kad bi me htio skriti u eolu, zakloniti me dok srdba ti ne mine, dÓati mi rok kad će me se spomenuti,
|
14 |
- jer, kad umre čovjek, zar uskrsnut' moe? - čekao bih te sve dane vojske svoje dok ne bi doao da mi smjenu dade.
|
15 |
Zvao bi me, a ja bih se odazvao: zaelio si se djela svojih ruku.
|
16 |
A sad nad svakim mojim vreba korakom, nijednog mi grijeha neće oprostiti,
|
17 |
u vreći si prijestup moj zapečatio i krivicu moju svu si zapisao.
|
18 |
Vaj! K'o to se jednom urui planina, k'o to se hridina s mjesta svog odvali,
|
19 |
k'o to voda kamen s vremenom istroi, a pljusak bujicom zemlju svu sapere, tako unitava nadu u čovjeku.
|
20 |
Oborio si ga - on ode za svagda, nagrđena lica, otjeran, odbačen.
|
21 |
Djecu mu potuju - o tom nita ne zna; ako su prezrena - o tom ne razmilja.
|
22 |
On jedino pati zbog svojega tijela, on jedino tui zbog svojeg ivota."
|