Chapter 8

   Savao je pristao da se Stjepan smakne. U onaj dan navali velik progon na Crkvu u Jeruzalemu. Svi se osim apostola raspršiše po krajevima judejskim i samarijskim.  

  Bogobojazni su ljudi pokopali Stjepana i održali veliko žalovanje za njim.  

  Savao je pak pustošio Crkvu: ulazio je u kuće, odvlačio muževe i žene i predavao ih u tamnicu.  

  Oni dakle što su se raspršili obilazili su navješćujući Riječ.  

  Filip tako siđe u grad samarijski i stade im propovijedati Krista.  

  Mnoštvo je jednodušno prihvaćalo što je Filip govorio slušajući ga i gledajući znamenja koja je činio.  

  Doista, iz mnogih su opsjednutih izlazili nečisti duhovi vičući iza glasa, a ozdravljali su i mnogi uzeti i hromi.  

  Nasta tako velika radost u onome gradu.  

  Čovjek se neki, imenom Šimun, u gradu već duže bavio čarobnjaštvom i opčaravao narod tvrdeći da je neki veliki.  

  Priklanjalo mu se sve, malo i veliko, te govorilo: "Ovaj je Snaga Božja, zvana Velika."  

  A priklanjahu mu se jer ih je duže vremena opčaravao svojim vradžbinama.  

  Ali kad povjerovaše Filipu koji navješćivaše evanđelje o kraljevstvu Božjemu i o imenu Isusa Krista, krštavahu se - muževi i žene.  

  Povjerova i Šimun te se krsti i osta uz Filipa: bio je zanesen promatrajući znamenja i čudesa koja su se događala.  

  Kad su apostoli u Jeruzalemu čuli da je Samarija prigrlila riječ Božju, poslaše k njima Petra i Ivana.  

  Oni siđoše i pomoliše se za njih da bi primili Duha Svetoga.  

  Jer još ni na koga od njih ne bijaše sišao; bijahu samo kršteni u ime Gospodina Isusa.  

  Tada polagahu ruke na njih i oni primahu Duha Svetoga.  

  Kad Šimun vidje da se polaganjem ruku apostolskih daje Duh, ponudi apostolima novaca  

  govoreći: "Dajte i meni tu moć da svatko na koga položim ruke primi Duha Svetoga."  

  Petar mu odvrati: "Novac tvoj zajedno s tobom propao kad si mislio dar Božji novcima steći!  

  Nema tebi ovdje dijela ni udjela jer tvoje srce nije pravo pred Bogom!  

  Obrati se od te opakosti svoje i moli Gospodina ne bi li ti se kako oprostila namisao srca tvoga.  

  Ta gledam te: žučju si gorak i nepravdom okovan."  

  Šimun odgovori: "Molite i vi za me Gospodina da me ne snađe ništa od toga što rekoste!"  

  Oni pak pošto posvjedočiše i dorekoše riječ Gospodnju, vratiše se u Jeruzalem navješćujući evanđelje mnogim selima samarijskim.  

  Anđeo se Gospodnji obrati Filipu: "Ustani i pođi na jug putom što iz Jeruzalema silazi u Gazu; on je pust."  

  On usta i pođe. Odjednom eto nekog Etiopljanina, dvoranina, visokog dostojanstvenika kandake, kraljice etiopske koji bijaše nad svom njezinom riznicom.  

  Vraćao se iz Jeruzalema, kamo je bio pošao pokloniti se; sjeđaše na svojim kolima i čitaše proroka Izaiju.  

  Duh reče Filipu: "Pođi i pridruži se tim kolima!"  

  Filip pritrča i ču gdje onaj čita Izaiju proroka pa će mu: "Razumiješ li što čitaš?"  

  On odvrati: "Kako bih mogao ako me tko ne uputi?" Onda zamoli Filipa da se uspne i sjedne uza nj.  

  A čitao je ovaj odlomak Pisma: Ko ovcu na klanje odvedoše ga, ko janje nijemo pred onim što ga striže on ne otvara svojih usta.  

  U poniženju sud mu je uskraćen. Naraštaj njegov tko da opiše? Da, uklonjen je sa zemlje život njegov.  

  Dvoranin se obrati Filipu pa će mu: "Molim te, o kome to prorok govori? O sebi ili o kome drugom?  

  Filip prozbori te mu, pošavši od toga Pisma, navijesti evanđelje: Isusa.  

  Putujući tako, stigoše do neke vode pa će dvoranin: "Evo vode! Što priječi da se krstim?"  

  #  

  Zapovjedi da kola stanu pa obojica, Filip i dvoranin, siđoše u vodu te ga Filip krsti.  

  A kad iziđoše iz vode, Duh Gospodnji ugrabi Filipa te ga dvoranin više ne vidje. On radosno nastavi svojim putom,  

  a Filip se nađe u Azotu. I kako je prolazio, navješćivaše evanđelje svim gradovima dok ne stiže u Cezareju.