Chapter 20

   Kad se sleže metež, posla Pavao po učenike, ohrabri ih, pozdravi i otputova u Makedoniju.  

  Prešavši one krajeve, hrabreći braću besjedom mnogom, dođe u Grčku  

  i provede ondje tri mjeseca. Upravo kad je htio otploviti u Siriju, postaviše mu Židovi zasjedu pa odluči vratiti se preko Makedonije.  

  Pratili su ga: Sopater Pirov, Berejac, Solunjani Aristarh i Sekund, Gaj Derbanin, Timotej i Azijci Tihik i Trofim.  

  Oni odoše prije te nas dočekaše u Troadi.  

  Mi pak nakon dana Beskvasnih kruhova otplovismo iz Filipa i nakon pet dana dođosmo k njima u Troadu gdje proboravismo sedam dana.  

  U prvi dan tjedna, kad se sabrasmo lomiti kruh, Pavao im govoraše i kako je sutradan kanio otputovati, probesjedi sve do ponoći.  

  U gornjoj sobi gdje smo se sabrali bijaše dosta svjetiljaka.  

  Na prozoru je sjedio neki mladić imenom Eutih. Kako je Pavao dulje govorio, utone on u dubok san. Svladan snom, pade s trećeg kata dolje. Digoše ga mrtva.  

  Pavao siđe, nadnese se nad dječaka, obujmi ga i reče: "Ne uznemirujte se! Duša je još u njemu!"  

  Zatim se pope pa pošto razlomi kruh i blagova, dugo je još zborio, sve do zore. Tad otputova.  

  Mladića odvedoše živa, neizmjerno utješeni.  

  Mi pak pođosmo naprijed lađom: otplovismo u As. Odande smo imali povesti Pavla - tako je odredio kad se spremao poći pješice.  

  Kad nam se u Asu pridruži, uzesmo ga i stigosmo u Mitilenu.  

  Odande odjedrismo sutradan i stigosmo nadomak Hija, prekosutra krenusmo u Sam, a idućeg dana stigosmo u Milet.  

  Jer Pavao je odlučio mimoići Efez da se ne bi zadržao u Aziji: žurio se da, uzmogne li, na dan Pedesetnice bude u Jeruzalemu.  

  Ipak iz Mileta posla u Efez po starješine Crkve.  

  Kad stigoše, reče im: "Vi znate kako sam se sve vrijeme, od prvog dana kada stupih u Aziju, ponašao među vama:  

  služio sam Gospodinu sa svom poniznošću u suzama i kušnjama koje me zadesiše zbog zasjeda židovskih;  

  ništa korisno nisam propustio navijestiti vam i naučiti vas - javno i po kućama;  

  upozoravao sam Židove i Grke da se obrate k Bogu i da vjeruju u Gospodina našega Isusa."  

  "A sad, evo, okovan Duhom idem u Jeruzalem. Što će me u njemu zadesiti, ne znam,  

  osim što mi Duh Sveti u svakom gradu jamči da me čekaju okovi i nevolje.  

  Ali ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za evanđelje milosti Božje."  

  "I sad, evo, znam: nećete više vidjeti lica moga, svi vi posred kojih prođoh propovijedajući Kraljevstvo.  

  Zato vam u ovaj dan današnji jamčim: čist sam od krvi sviju  

  jer nisam propustio navijestiti vam ništa od svega nauma Božjega."  

  "Pazite na sebe i na sve stado u kojem vas Duh Sveti postavi nadglednicima, da pasete Crkvu Božju koju steče krvlju svojom."  

  "Ja znam da će nakon mog odlaska među vas uljesti vuci okrutni koji ne štede stada,  

  a između vas će samih ustati ljudi koji će iskrivljavati nauk da bi odvukli učenike za sobom.  

  Zato bdijte imajući na pameti da sam tri godine bez prestanka noću i danju suze lijevajući urazumljivao svakoga od vas."  

  "I sada vas povjeravam Bogu i Riječi milosti njegove koja je kadra izgraditi vas i dati vam baštinu među svima posvećenima."  

  "Ni za čijim srebrom, zlatom ili ruhom nisam hlepio.  

  Sami znate: za potrebe moje i onih koji su sa mnom zasluživale su ove ruke.  

  U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba se zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: 'Blaženije je davati nego primati.'"  

  Kada to doreče, klekne te se zajedno sa svima njima pomoli.  

  Tad svi briznuše u velik plač, obisnuše Pavlu oko vrata i stadoše ga cjelivati,  

  ražalošćeni nadasve riječju koju im reče: da više neće vidjeti lica njegova. Zatim ga ispratiše na lađu.