Chapter 7

   Doista, taj Melkisedek, kralj šalemski, svećenik Boga Svevišnjega što je izašao u susret Abrahamu koji se vraćao s poraza kraljeva i blagoslovio ga,  

  i komu Abraham odijeli desetinu od svega; on koji u prijevodu znači najprije "kralj pravednosti", a zatim i kralj šalemski, to jest "kralj mira";  

  on, bez oca, bez majke, bez rodoslovlja; on, kojemu dani nemaju početka ni život kraja - sličan Sinu Božjemu, ostaje svećenik zasvagda.  

  Pa promotrite koliki li je taj komu Abraham, rodozačetnik, dade desetinu od najboljega.  

  Istina, i oni sinovi Levijevi, koji primaju svećeništvo imaju zakonsku zapovijed da ubiru desetinu od naroda, to jest od svoje braće premda su i ona izašla iz boka Abrahamova.  

  Ali on, koji nije iz njihova rodoslovlja, ubra desetinu od Abrahama i blagoslovi njega, nosioca obećanja!  

  A posve je neprijeporno: veći blagoslivlja manjega.  

  K tome, ovdje desetinu primaju smrtni ljudi, a ondje onaj, za kojega se svjedoči da živi.  

  I u Abrahamu se, tako reći, ubire desetina i od Levija koji inače desetinu prima  

  jer još bijaše u boku očevu kad mu u susret iziđe Melkisedek.  

  Da se dakle savršenstvo postiglo po levitskom svećeništvu - jer na temelju njega narod je dobio Zakon - koja bi onda bila potreba da se po redu Melkisedekovu postavi drugi svećenik i da se ne imenuje po redu Aronovu?  

  Doista kad se mijenja svećeništvo, nužno se mijenja i Zakon.  

  Jer onaj o kojemu se to veli pripadao je drugom plemenu, od kojega se nitko nije posvetio žrtveniku.  

  Poznato je da je Gospodin naš potekao od Jude, plemena za koje Mojsije ništa ne reče s obzirom na svećenike.  

  To je još očitije ako se drugi svećenik postavlja po sličnosti s Melkisedekom:  

  postao je svećenikom ne po Zakonu tjelesne uredbe, nego snagom neuništiva života.  

  Ta svjedoči se: Zauvijek ti si svećenik po redu Melkisedekovu.  

  Dokida se dakle prijašnja uredba zbog njezine nemoći i beskorisnosti -  

  jer Zakon nije ništa priveo k savršenstvu - a uvodi se bolja nada, po kojoj se približujemo Bogu.  

  I to se nije zbilo bez zakletve. Jer oni su bez zakletve postali svećenicima,  

  a on sa zakletvom Onoga koji mu reče: Zakleo se Gospodin i neće se pokajati: "Zauvijek ti si svećenik".  

  Utoliko je Isus i postao jamac boljega Saveza.  

  K tomu, mnogo je bilo svećenika jer ih je smrt priječila trajno ostati.  

  A on, jer ostaje dovijeka, ima neprolazno svećeništvo.  

  Zato i može do kraja spasavati one koji po njemu pristupaju k Bogu - uvijek živ da se za njih zauzima.  

  Takav nam Veliki svećenik i bijaše potreban - svet, nedužan, neokaljan, odijeljen od grešnika i uzvišeniji od nebesa -  

  koji ne treba da kao oni veliki svećenici danomice prinosi žrtve najprije za svoje grijehe, a onda za grijehe naroda. To on učini jednom prinijevši samoga sebe.  

  Zakon doista postavi za velike svećenike ljude podložne slabosti, a riječ zakletve - nakon Zakona - Sina zauvijek usavršena.

÷ISUSA