Chapter 6

   Nedugo potom posla kralj Atenjanina Geronta da Židove prisiljava da krše zakone otaca i da se više u svom životu ne ravnaju po Božjim zakonima;  

  pa da oskvrne jeruzalemski Hram i pridijeli ga Olimpskom Zeusu, a onaj na Gerizimu Zeusu Gostoljubivom, kako su to tražili stanovnici tog mjesta.  

  Narodu je bilo teško i nepodnosivo toliko zlo.  

  Pogani ispuniše Hram raspuštenošću i pijankama. Zabavljali su se s djevojčurama i u svetim se predvorjima upuštali sa ženama. Štoviše, u samu su unutrašnjost unosili koješta zabranjeno.  

  Žrtvenik su natovarili nedopuštenim žrtvama koje su zakoni branili.  

  Čak nije bilo dopušteno svetkovati subotu, niti slaviti djedovske svetkovine otaca, niti se uopće itko smio priznavati Židovom.  

  Naprotiv, silom su ih tjerali na mjesečne žrtvene gozbe u spomen kraljeva rođendana, a kad se slavio Dionizov blagdan, morali su ovjenčani bršljanom izići u Dionizovu povorku.  

  Na Ptolemejev poticaj izišla je naredba da se i u susjednim helenskim gradovima jednako postupa sa Židovima, pa da i oni sudjeluju u obrednim gozbama,  

  a da se ubiju oni koji ne prihvaćaju helenskih običaja. Bilo je očito kakva je nevolja nastala.  

  Tako su bile izvedene pred sud dvije žene koje su obrezale svoju djecu. Objesili su im dojenčad o dojke te su ih javno vodili gradom, a onda strmoglavili sa zidina.  

  Drugi se sastajali u obližnjim spiljama da potajno svetkuju sedmi dan: prokazali su ih Filipu te ih zajedno spališe; iz poštovanja prema tome svetom danu, oni se nisu ni branili.  

  One kojima će ova knjiga dopasti u ruke molim da zbog ovih nevolja ne klonu duhom; neka znaju da su se progonstva zbila ne na propast nego na popravak našeg naroda.  

  Znak je velike milosti kad se grešnici predugo ne puštaju nekažnjeni, nego ih namah stiže kazna.  

  Dok u drugih naroda Gospod strpljivo čeka da ih kazni onda kad prevrše mjeru grijeha, dotle je s nama odlučio drukčije postupiti;  

  ne čeka da nas kazni istom kad se već ispuni mjera naših grijeha.  

  Zato nam on nikad ne uskraćuje svog milosrđa niti svoj narod ostavlja, iako ga kažnjava nevoljama.  

  Neka je to dovoljno za opomenu. Nakon ovih nekoliko riječi nastavit ćemo kazivanje.  

  Eleazara, jednog od prvaka među pismoznancima, čovjeka već poodmakle dobi ali otmjene vanjštine, nagovorili su, silom mu otvarajući usta, da jede svinjetinu.  

  Ali je on više volio slavnu smrt nego sramotan život, pa sam dragovoljno pristupi mučilištu.  

  Ali prije ispljunu ono što mu je bilo u ustima, kako treba da postupi svaki onaj koji se odlučno čuva onoga što nije dopušteno okusiti ni po cijenu ljubavi prema životu.  

  Oni koji su predsjedavali tome bezbožnom obrednom obroku, kako su odavna poznavali tog čovjeka, uzeše ga nasamo nagovarati da sa sobom donese mesa koje smije uživati i koje je sam pripravio. Neka se samo pretvara da po kraljevoj zapovijedi jede od žrtvenog mesa.  

  Učini li tako, izbavit će se od smrti njihovim čovjekoljubljem, na koje ih obvezuje staro prijateljstvo.  

  Ali on stvori plemenitu odluku, dostojnu svoje dobi i ugleda svoje časne starosti i sijede glave i besprijekorna života sve od djetinjstva, a još većma dostojnu svetih zakona koje je postavio sam Bog: bez oklijevanja izjavi neka ga samo pošalju u Podzemlje.  

  "Ne dolikuje našoj dobi pretvarati se, pa da mnogi mladići pomisle kako je Eleazar sa devedeset godina prešao na tuđinske običaje.  

  Zbog svog pretvaranja da spasim ono malo prolaznog života, mogli bi i sami zastraniti, a ja bih tako na svoju starost navukao ljagu i sramotu.  

  Jer, sve kad bih sada i umakao ljudskoj kazni, ni živ ni mrtav neću izbjeći rukama Svemogućega.  

  A sada, junački se odričući života, pokazat ću se dostojnim svoje starosti  

  i mladićima ostaviti plemenit primjer kako se za časne i svete zakone valja spremno i velikodušno izložiti smrti." Nakon tih riječi odmah pristupi mučilištu.  

  Oni koji su ga vodili, promijeniše dotadašnju naklonost u mržnju: njegove riječi činile im se ludošću.  

  Kad je već pod udarcima umirao, uzdahnu i reče: "Gospodin, koji posjeduje sveto znanje, dobro zna da sam se mogao izbaviti od smrti, ali da na svom tijelu podnosim teške muke bičevanja jer u duši radosno sve to podnosim u strahopoštovanju prema njemu."  

  I tako je on preminuo i svojom smrću ostavio ne samo mladeži nego i većini naroda primjer hrabrosti i spomenik kreposti.